Zlikulja

– Eno nu! Gledaj one Rankove zlikulje, neće valjda nama, mora da nam ima šta grdno ispričati o nekom našem, ta ne dolazi džaba, ako te neće nasikirat, neće ti ni doć. Imamo li praška za glavu Mitro?
– Imamo, reče baba.
– A imamo li onog što je Zora iz Njemačke donijela.
– Imamo, boli li te to glava?
– Ne vala, no će me zaboljet sigurno od njezine jezičine. Šta je oni crni Ranko Bogu zgriješio da ga naka zlikulja zapane.
– Ajde Boga ti Marko ne pregoni, javi se baba, koja je brže bolje uzela metlu da pomete i uzdigne malo po kući, jer sutra će cijelo selo znati kakvu je kuću Rankovica zatekla. Čuj zlikulja, reče baba tiho kao za sebe.
– Ko pregoni, uzviknu đed, zlikulja nego šta, onom crnom kukavcu ne da zuba objeljeti, sve ona znade, da je saden pitaš na čem zemlja stoji ona bi ti znala kazat, evo ja se ne sjećam ni šta smo sinoć večerali, a nju da pitam znala bi. Zlikulja, nego šta, da nije zlikulja ne bi se nako od pasjaluka i zlobe usukala i sasušila, da je oni Ranko čojek ko što nije glavu bi joj davno ko guji stuko!

– Rankovica je bila naša komšinica zvala se Dana, žena lokalnog trgovca, dobrog čika Ranka, tihog i povučenog čovjeka, koji je svima izlazio u susret. Jednom godišnje, o Božiću, krijući od nje cijepao je teku od veresije, jer ko je mogao taj je do Božića vratio, mislio je, ko nije taj sigurno nema, zato je cijepao teku sa preostalim dužnicima i tako sebi kako je vjerovao, kod Boga sevap upisivao.

Dana je bila sušta suprotnost, kome je ona pomogla, toga je i koštalo. Sve je znala i sve je zanimalo, posebno tuđa muka. Dane je provodila gledajući kroz prozor kud ko ide i šta radi.
– Dobar dan čeljadi, reče Rankovica i brzim pogledom preleti preko kuće, kako ste?
– Dobar dan Dano rekoše đed i baba uglas.
– Dobro Bogu hvala, svetac danas pa nikad dan proći, reče baba.
– Zato sam i došla ,ko velim nemam šta raditi…pa da malo vrijeme prekratim, šta ima kod vaske?
– Evo uze mi riječ iz usta, ja baš stio tebe pitat, šta ima u naske.
– Ma ništa vala novo, uskoči baba, peglajući situaciju, šali se Marko, znadeš ti njega. Kako ste vi, đe ti je Ranko?
– Eno ga u radnji, iskupilo se neke muškadije piju ispred,aj što brašno na veresiju uzimaju, već i pivu počeli, nego onaj moj blentavi Ranko kod njeg sve može. Sve bi ja njike rašćerala, zajapuri se.
– Pušti ti Ranka znade on svoj poso, nego Dano kako ti laktovi,upita đed, a desni brk mu zaigra.
– Laktovi? Što laktovi? Začudi se.
– Pa vazdi si na prozoru, pa ko velim da ih nijesi nažuljala, nasmija se đed.

Dana ga pogleda, a lice joj dobi neki sasvim drugi izgled, skupi usne i procijedi:
– Dobro su, dobro, nego došo Vitomir iz Njemačke, pa veli viđa tamo Zoru vašu u istom su mjestu.
– Jesu, jesu reče baba.
– Pa nijesam znala da se rašćerala i s ovijem čojekom, koji joj je to po redu treći ili četvrti, a Marko, zaškilji Dana i upilji očima u đeda.
Tetka zora je bila đedova bratičina, koja je živjela u Njemačkoj, dolazila je jednom godišnje, najčešće u julu uvijek sa novom frizurom, novim autom i novim mužem. Dobro ne baš uvijek novim, jedan tetak je dolazio tri godine i taman kad su svi pomislili da se skrasila ona je sljedeće godine dovela još ljepšeg i još mlađeg. Svi njeni muževi bili su bogati Nijemci i svi su je obožavali.
– Đedov brat, a Zorin otac poginuo je veoma mlad. Zora je odrasla s majkom u kući do nas kasnije je otišla za Njemačku, đed je nikad nije odvajao od svoje djece.
– Zorka moja, tako je zvao i u njegovom srcu ona je zauzimala posebno mjesto, a i on u njenom. Zvala ga je adžuka i donosila mu iz Njemačke sve što bi jednom čovjeku njegovih godina moglo zatrebati. Šešire, košulje, kolonjsku vodu, skupa obojena pića, aparat za brijanje, koji đed nikad nije otpakovao, sat, alat, kožne čizme, tranzistor, veliki zlatni prsten sa crnom pločom, praškove i kreme za išijas, sve je to tetka Zora donosila svom adžuki, ženama pomade, koje one nisu koristile i kombinezone koji i dan danas neotpakovani stoje u šifonjeru na isto tako neotpakovanoj posteljini, a nama djeci bonbone u velikim šarenim kesama.

Svi su znali koliko đed voli Zoru i niko se nije usuđivao pred njim da komentariše taj njen slobodniji način života. Dana nije izdržala:
– Šta reče Marko koji joj je ovo čojek treći ili četvrti,gledala ga je pravo u oči i naslađivala se. Baba je ustala od stola i našla se u poslu.
– Ako ti ne znaš kako ću ja znati, zaškilji đed, podiže jednu obrvu i nakašlja se:
– Nego saden je slobodna pripazi ti Ranka kad dođe, on je ko momak oblijeto oko nje, velika je to ljubav bila, ali znadeš ti to bolje od mene. Kako ono kažu aaa…Dano, prva ljubav zaborava nema.
Dana je ćutala.
– Ma šali se on, dodaje baba. Pušti ga. Marko bolan ne izmišljaj!
– Stio je on za njom u Njemačku, nastavi đed, ma svašta je tudi bilo, ali eto nije im bilo suđeno.

Dana iskapi kafu i ljutito ustade.
– Idem ja, odsječe.
– Šta ti bi Dano, da ti ko šta ne reče, sjedi pa tek si došla, smješkao se đed.
– Sjedila bi, no sjetih se metla sam tri kile mesa u rernu, pa da mi ne zagori.
– Čuj tri kile mesa, reče đed sebi u njedra.
– Sačekaj Dano i ja ću doli, da vidim malo šta ljudi pričaju, kažeš iskupili se pred radnjom.
– Mogu li i ja đede s tobom?
– Možeš Vilo, ajde spremi se.

Krenuli smo prema prodavnici, Dana je cijelim putem ćutala, a đed je namjerno pričao o Zori. Te kako je lijepa, te kako ima para ,te kako su svi momci bili zaljubljeni u nju. Dana je otpuhivala. Ispred prodavnice nesvakidašnja gužva, muški svijet već pomalo pripit i među njima Koka, maloumna djevojka koja je dane provodila hodajući od kuće do kuće i tražeći milostinju, imala je već dvoje vanbračne djece i treće na putu. Bila je ljepuškasta, ali uvijek raščupana i neuredna. Smijala se svemu neumjereno, a posebno se radovala kada bi joj neko dao cigaru.
Dana već ljuta zbog đedovih opaski, sav svoj bijes usmjerila je prema Koki:
– Šta je ludo, što si došla, misliš biće džabane, kupi tu đečinu i gubi se odavde, da te moje oči ne gledaju.
Djeca su uplašeno pritrčala Koki i sakrila se iza nje.
Koka je pušila i smijala se:
– Što si ljuta gazdarice?
– Šta se smiješ ludo? Znaš cigaru zapalit i keslat se, a ne znaš čija su ti đeca.
– Znam, reče Koka, znam i nastavi se smijati.
– Znaš, pa čija ako znaš, upita Dana zajedljivo.
– Čuj čija od vašije ljudi reče Koka.
Svi se zasmijaše, pa i Ranko.

Kad je viđela koliki je smijeh izazvala Koka još nekoliko puta ponovi:
– Od Vašije ljudi, od vašije ljudi, smijala se još glasnije.
– Ranko dajder Koki paklicu cigara, reče đed, jedva izgovarajući od smijeha.
– I od mene.
– I od mene.
– Od mene dvije.Čuli su se glasovi.
.
– Svaka je zlatna koja iza zuba ostane moja Dano, reče đed,ko bi reko da će te kako kažeš luda Koka naučiti pameti.
Dana ljutito pogleda u Ranka:
– Samo ti šuti, dok mene vodi napada ko kako hoće , ništa drugo i ne znaš.
Gornja usna joj zadrhta od huje, uđe u kuću i zalupi vratima.
Koka pokupi cigare, jedno dijete uze za ručicu, drugo u naramak i krenu ka svojoj udžerici, nije joj bilo jasno zašto su joj kupili toliko cigara, ali bila je posebno srećna zbog toga.
Kad smo se vraćali kući đed me upita:
– Jesi upamtila Vilo?
– Šta đede?
– Da je zlatna svaka koja iza zuba ostane.
– Jesam đede, rekoh.
– Nećeš zaboraviti, pomilova me po kosi.
Neću, obećah.
I kad god sam zaboravila, život me podsjetio.

Autor: Snežana Aleksić Topalović

Be First to Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.