Štanga čokolade

1958. godina. Šibenik – ulica Kamenička. Ulica vojnika i mornara. A mornara skoro nikad nema: Mesecima su na brodu – ukrcanju, pa onda svrate na nekoliko dana. A tada nastane posebna euforija među mladim ženama: šta obući, od koga pozajmiti parfem, šta skuhati, umiti decu, spremiti stan.

Tate nije bilo četiri meseca. Kažu, otplovili su do Afrike i nekog Crnog mora. Za Afriku se ne brinem – tamo je već bio, ali kakvo je to Crno more? Šta će tamo kad je naše more lepše? I majci nije lako u gradu u koji smo se skoro doselili sa dvoje male dece, a nijedno još ni u školu nije krenulo. Te večeri smo sestra i ja već zaspali. Zurili smo u ormar na čijem vrhu nije davno bilo ogromne čokolade koju bi tata doneo sa putovanja. Zurili pa zaspali. A onda, pred ponoć, zakuca komšija Mikalački, vezista koji je u stanu imao vojnu radio stanicu i u poverenju reče nešto majci. Ona nas onako bunovne odmah đuture potrpa u kadu sa mlakom vodom, nasapunja glave, a ostalo smo uradili sami. Obukla nam nove pidžame i reče da spavamo. A ona je do kasno u noć nešto radila u kuhinji, pa ulazila u sobu, žurno se vraćala i nervozno lupala loncima. U zoru nas je svečano obukla: Mene u plavo-belo mornarsko odelce, a seku u roze-organdis haljinicu. “Deco, možda ćemo danas videti tatu.” To je sve što nam je rekla i krenusmo peške podaleko, tamo gde su pristajali vojni brodovi u Šibenskoj luci. Neki stražar nas je propustio tražeći da zaviri u limenu porciju koju je majka nosila. A tatin brod je upravo pristajao. Mahao nam je sa najniže palube, sve dok nismo do njega dotrčali. Onako lep i velik, sa onom oficirskom kapom – najbolji i najjači tata. Nisu ga pustili da siđe sa broda, jer kažu da kreću za petnaest minuta. A svratili su sasvim slučajno da uzmu novi žiroskop, umesto onog koji im se naprasno pokvario. U tih petnaest minuta uspeo sam dva puta da dodirnem njegovu ruku i to kad bi val spuštao brod. Majka je uspela da ga poljubi, a sestra je dohvatila džinovsku čokoladu. Motori, koji se nisu ni gasili, ubrzo su jače “zaurlali” i čelični brod je krenuo ka pučini. Tata nikad nije plakao, ali tada su mu oči bile suzne.

Vraćali smo se kući više tužni nego srećni. Neko nam je dao malo tate, a sad ga opet nema. A u mami kao da su se skuple sve tuge: I njena i naša. Mi nismo tražili, a ona nas je odvela u slastičarnu. Razmišljao sam da li da uzmem sladoled ili onu žutu narančadu sa sodom koju nikad nisam probao, jer znao sam da se nemamo para. Mama je i sestri i meni kupila oboje. Seli smo u gradski park ispred fontane, a jutro se tek sasvim razdanilo. A onda je otvorila one limene porcije koje je zaboravila ostaviti tati. Zamirisale su fritule sa pohovanim mesom. Seka se rasplakala i htela je da ih odnese tati, dok sam ja, kao muškarac, zrelije razmislio i zagrizao karabatak. Uskoro smo svi zrelije razmišljali.

Mnogo godina kasnije, kad više nisam imao koga da pitam, pomislio sam kako se onaj žiroskop sigurno nije slučajno pokvario baš ispred Šibenika. Pitao bih ja i ranije, ali me omela ona džinovska čokolada koju smo stavili na vrh ormana i svaki dan jeli po štangu prije spavanja. A i ta čokolada nije slučajno bila onog jutra tati u džepu.

(Za mog tatu)

Preuzeto sa fejsbuksa: Oblak u Bermudama(Kotoraš Pepi)

Be First to Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *