Prvi dan škole

Moj prvi dan škole… te davne 1983. godine

Ja nemam fotografiju samog sebe kako sa torbom na leđima stojim taj prvi dan, 1. razreda osnovne škole, ispred škole. Nemam, jer j**biga, to je tad bilo normalno da krećeš u školu a i da ga j**beš, nisam siguran da su moji imali fotoaparat. Nismo imali telefon, to znam.
Naravno, pamtim svoj prvi dan škole gdje ne bi krutej*bo, kad je drugarica (tad smo tako zvali učiteljicu) imala brkove ko Vuk Karadžić led te mili j**bo. Ne znaš jesil doša na vojnu vježbu il u školu.

Prvi dan škole me vodila mati.. Drugi dan joj već dopizdilo pa me utrapila maloj od susjede koja je išla u osmi pa me ona vodila. Treći dan zame nitko pita nije. A ćaća, ćaća mjesec dana nije zna da idem u školu. On kad je materi reka “Oćel mali ikad uškolu?”, ja sam već iša u peti.
Trebam li vam pričati o odgojnim mjerama u školi. Ako nešto uj**beš, vuklo bi te za kosu iznad uha, di najviše boli. Da sam bar tad bio ćelav, al nisam. Ja se požalio ćaći da me drugarica “Karadžić” vuče za kosu iznad uva…ćaća mi reka “Nije to ništa, mene štapom tuklo po prstima”. J**bo ti školstvo, što više ideš unatrag, metode kažnjavanja sve gore… didu mi, bit će, sa 2 konja htjeli raščepit.

Samo što sam krenuo u školu, 29.11. Dan Republike…primanje u pionire. Imali zakletvu pa vježbali non stop ko drugstore…a sa 6ipo godina, izreći iz zakletve “Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija”… pa majka te j**bala, sajens fikšn, nikako to u komadu izgovorit. Još nas pola nije znalo reći R, ko Jaran iz “Noćne more” pokojnog Željka Malnara… “Fedejativne Jepublike”. Kad smo se primili u pionire, mi mislili, sad ćemo dobit puške… od pušaka ništa… mi razočarani, ni 7 godina napunili.

U školi bila kuhinja. Nije bilo “Mense neda jesti”… ama naredbom vrhovne komande mora si oblizat tanjur. Ti jedeš, ova ko kobac kruži i gleda jel kome što u tanjuru ostalo.
Fizička kultura (danas tjelesni)…trči oko škole…i udri j**benog graničara. Pa majku ti j**bem… graničara sam se tolko naigra da više nisam znao jesam li u školi il na karauli.
Kad bi išli kući nakon škole, po nikog nisu dolazili roditelji, sa autom… Bogu fala…jer mogli smo baciti torbe i pola sata udrit nogomet…pa ajd kući. Doduše bio jedan…dolazili roditelji autom po njega…nitko ga nije volio.

Danas gledam… Izađe mali iz auta ispred škole, mati stala, namješta frizuru, zauzela pozu, zagrlila dijete, udara selfi… Mali jednako preplašen ka i ja 83će i skužim, djeca su uvijek ista, uvijek… Samo smo mi, mi smo otišli u k**rac… ako me razumijete.

Autor: Bloger Krule