Odoh u…

“Odoh u p**zdu materinu.
Da prostiš.
Ili ne ‘prostiš.
Kako hoces, ali ja odoh.

Dok smo brat i ja bili djeca, stalno smo se tukli. Majku smo izluđivali, jer to tako treba.
Njena glavna je bila: “ama prekinite, jedino se mi čujemo u ovoj zgradi.”
Još bolja joj bila ona: “ako ne prekinete odmah, ja odoh.”
Tajac. Brat u ruci drži pramen moje kose, na pola puta da me počupa, ja lijevom rukom držim njega da ne pobjegne, a desna je u visokom zamahu da ga ošamarim.
Zaleđena slika.
Blijedo gledamo majku.
– Gdje ćes, majko??
– ODOH U P**ZDU MATERINU. ODOH NEGDJE. OSTATI ĆETE SAMI.

Prijetnja je uvijek palila. Poslije tih riječi, ne smeta niko nikom, čak šta više uživamo zajedno. Brat i ja. Dva majmuna do neki dan.

U tim godinama, mislila sam da će majka stvarno da ode.
Ta “pizda materina” mi je djelovala kao možda neko mjesto u prirodi gdje se okupljaju sve majke čija se djeca tuku. Sve majke čija djeca ne slušaju.
Poslije sam mislila da ce majka otići i nas zaboraviti. Šta znam..

Naravno, nikad nije otišla i uvijek je bila tu. Dočekala je da se brat i ja slažemo, hvala Bogu.

Sad kad sam ja majka, redovno posjećujem ono mjesto gdje sve majke odlaze kad im je svega preko glave.
Jučer, sin plače i nervozan je.
Muz ne plače, ali je nervozan.
Ja u PMS-u.
Ručka nema.
Kuhinja u haosu.
Kupatilo u haosu.
Dnevni.. koji dnevni??? Zar imamo dnevni boravak? Ah da, imamo, ali se ne vidi od igračaka.

Malo ribam kupatilo, malo nosim dijete, malo zovem muza, malo sebe samaram da se dohavizam, malo opet ribam kupatilo, malo plačem, itd.

U jednom momentu sam zavrištala: “PREKINITE! AKO NE PREKINETE, JA ODOH.”
Dijete ušuti.
Muž stade.
Kaze: “Gdje ćes ti?”
Rekoh: “ODOH U P**ZDU MATERINU. ODOH NEGDJE. OSTATI ĆETE SAMI. BAS ME BRIGA.”

Tišina u kući.
Ja se okrenem na peti i lukavo se nasmiješim. Pobjeda moja!!
Hvala ti majko što si mi rekla gdje idu sve majke kad im je svega preko glave!!”

Autor: Esma.