DA SE MALO NASMIJETE DOŽIVLJAJU SA JAHORINE!!!
Postoje ljudi koji po svaku cijenu žele biti In, po cijenu zdrvlja, ako treba. Moja kona Džemila je baš takva. Danima je ne viđam i pravo da vam kažem već sumnjam da ganja pokemone.
Prošle zime ode ona na Jahorinu. Jedna njena drugarica ima vikendicu, te su odlučile da idu na skijanje. Ja se začudila kada mi je rekla, jer znam da Džemili ni sankanje u djetinjstvu nije išlo od ruke, a eto sada sa pedest i šest ide na skijanje.
Ode njih pet, taman koliko ih je moglo stati u automobil njene drugarice. Pričale su da im je , bilo prilično tijesno, jer je usporeni metabolzam učinio svoje.
Priča meni njena prijateljca kada su se vratile sa Jahorine šta se dogodilo mojoj koni, jer Džemila mi nije mogla ispričati.
Džemila nije mogla ni pričati, ni hodati cijele dvije hefte,. Veli ta njena drugarica da su čim su stigle na odredište malo odmorile,, popile kaficu, navukle skafandere, uzele opremu za skijanje i krenule veli ona da tražimo mjesto gdje nas niko neće vidjeti.
Gledam ja u nju dok mi prica i htjedoh reci, pa vi ste trebale ići gdje vas svi vide iz bezbjednosnih razloga, po sebe i sve oko sebe.
Zamišljami njih pet na Jahorini i vidim skup nosilaca Partizanske spomenice na skijanjui. Što ti je moderni svijet! Tako veli mi nađemo jednu padinu, malo šume sa strane i u tom intimnom okruženju započnemo svoj samoubilački pohod, ili bolje reci krvavi pir. Suze joj od smijeha teku, a i meni jer ja ih već u svojoj glavi vidim..
Kada smo veli konačno poslije svih provjera stale na skije, e to ti je već bio teferić. Postrojile se mi, sve jedna uz drugu k’o da ćemo kolo igrati, a skijanje je izgledalo kao pingvinska šetnja do obale.
Skika, vriska, snijeg, smijeh! Ljepota od života!
Sve je bilo super, ali obzirom da su one u šestoj deceniji zivota, poterba da se često ide u wc- e je prirodna. Džemila je morala u wc-e, vikedica daleko, te su one solidarišući se s Džemilom našle neki žbun gdje je po njihovim procjenama neće niko vidjeti.
– Skini Dzemila skije, skini bona ne možeš na skijama – govorile su joj drugarice, ali moja kona je samouvjerena In dama. Ne htjede ih poslušati, već svuce skafander i gaće i čučne. Kako je čučnula tako je i krenula na put koji nije obećavao nista dobro.
Priča njena druga: – Leti Džemila niz Jahorinu, gujca gola. Leti ko soko sivi, leti i dere se koliko može. Leti, a Jahorina se prolama od njene dreke. – Dozivala je Boga, Titu, babu – sve dok je više nisu čule.
I mi se deremo, ne možemo na skijama za njom.
Sad vidiš glavu, sad gujicu, sad skije, pa skije, gujicu, glavu…
Vidimo prevrce se i znamo mora se sad zaustaviti, poteška je.
Zaustavila se nadomak šumice, a mi u međuvremenu sa sebe poskidale sve što nam je smetalo, te potrčale prema njoj. Kada smo došle imale smo sta i vidjeti. Dupe opekotine treći stepen od trenja, poderotine vrlo teške, jezik malo pregrizla uslijed deranja i prevrtanja. Pozovu one hitnu, te Džemila ambulantnim kolima do prve zdravstvene ustanove, a drugarice za njom. Povrede su teške, ali ne i opasne po život rekli su ljekari. Sanirali su ozlijede, stavili joj kateter i poslali kući. Petnaest dana ležala je potrbuške sa vazelinskim gazama na dupetu. Otišla sam odmah da je obiđem, teško je mogla pričati, jer su joj i jezik i usne bili natečeni, ali na trenutak se zamisli, pa se iz nje se prolomi smijeh, a ja joj se pridružim.
Preuzeto: Sha Mai Ba?
Be First to Comment