Čip za zaboravljanje

“Ovo je post za sve roditelje, saborce, bratstvo bez sna…Ovo je kratka borba protiv onog čipa za zaboravljanje, koji nam je ugradila Majka Priroda, jer kad bi se svega što smo proživjeli, sa decom, sjećali…natalitet bi još drastičnije padao.

Prvo čari trudnoće…. baš tada mi se tako spavalo na stomaku, na kome je komotno mogao da se posluži ručak za četiri osobe… Nisam mogla da dohvatim pertle, izuvali i kotrljali su me okolo… Spavala sam gdje god me naslone… Oblačila sam se u dvosobne šatore sa kamp odeljenja prodavnica sportske robe… Onda porodjaji…vojska saborkinja u tačkastim, državnim spavaćicama, na preklop sa mastiljavim pečatom bolnice na grudima (da neko ne mazne tu dragocenu kreaciju slučajno, kao uspomenu na divno provedeno vrijeme, u cijenjenoj instituciji)…e to nećemo opisivati, jer tu apsolutno poštujem podsvesnu naredbu Majke Prirode: “Zaboravi!”…Zaboravila.

E, onda donesete kući bebu. U bolnici sve to nekako drugačije ide. Kod kuće počinje prava priča. Naročito ako je to prva beba. Da voziš auto moraš da polažeš ispit, da ti daju čovjeka u ruke i da ga gajiš, ne treba ti ništa, nema teorije, samo praksa… Stavili mi tako bebu u krevetac (jastučići, ćebence na slončiće, karnerići i plišana igračka, ako tek rodjena beba poželi da se poigra), zagrlili se i gledamo zaljubljeno u naslijednika. Kad je otvorio oči, pa kad je zaurlao kao vatrogasna sirena, zajapurio se kao cvekla. Romantika je pukla kao balon od sapunice…Auuu…Gladan? Žedan? Piškio? Kakio? Dosadno mu? Beba urla, titla nema, a ti se snađi…

Tu negdje počinje doba nespavanja. Bauljali smo kao aveti po kući, bila sam sposobna da spavam stojeći, bilo gdje, bilo kada… Grčevi, čajevi, zubići, rastu, rastu, kao da smo ajkulu napravili, a ne čovjeka, kraja nema… I tako tri bebe, jedna za drugom…živjeli smo kao šišmiši, tako smo vjerovatno i izgledali.

Sjećate li se kupanja bebe? E, to je spektakl… Najstrašnije pojave, na Balkanu, su promha, mraz, prehlada, koje su, istorijski dokazano, izazivale najveće pogrome u ovom dijelu svijetu. Shodno tome, kupanje bebe, tj. svlačenje iste i njeno kupanje, su više no rizični poduhvati… Mi smo bebu kupali u sobi. Temperatura 67 stepeni, kao u švedskoj sauni. Lipti znoj sa nas, sve nam igra pred očima, sudaramo se sa peškirima, mjerimo dvadeseti put temperaturu u kadici. Ako dolijemo još malo tople vode, a dodamo malo zeleniša, supu možemo da skuhamo, komotno…kupanje se izvodi zalivanjem i polivanjem da šampon ne uđe u oči, da beba ne viri previše iz vode…a onda, uz dramatičnu najavu, muž širi peškir i napeto čeka… Ja, olimpijskom vještinom, dižem bebu iz vode i najkraćim mogućim pokretom ubacujem u naručje peškira… Rrolazno vrijeme odlično, 0,23 sekunde.

Slična pojava su oblačenja za šetnju, jesen, zima… Ako obučeš prvo sebe, skuhaćeš se… Ako obučeš bebu, ona se dinsta, dok se ti oblačiš… Ako se oblače tri mala djeteta i nas dvoje – razvod na pomolu. Kad se samo sjetim onih maleckih cipelica, ne možeš u ruku da je uhvatiš, a kamoli one pertle da vežeš, a dijete mrda li mrda. Rukavice, one male, čik uguraj ruku detinju unutra, bez težih povreda…a kad ti upije, za par minuta i ruka i rukavica mokre u ustima vesele bebe. Sve druge bebe su imale cipelice na nogama, one lijepe, plave, roza, na mašnice, kao za igračke, samo moj sin ih je stalno žvakao. Prvo zajedno sa nogom, a onda sa noge visi čarapica srozana, a on mulja cipelu u ustima, doba puževa.

Posle toga stiže vrijeme mobilnosti. Tek tu počinje zabava. Pet godina nisam kafu popila, ni jela ljudski. Taman dignem šoljicu i saspem je za vrat, jer neki od potomaka se upravo dovodi u smrtnu opasnost. Padanje sa kauča, veranje u saksije, stoljnjak za ćoše pa vuci! Pražnjenje fioka, okretanje vazni… Tada smo živjeli na visokom nivou, sve je bilo, po Kišonu, na bar dva metra iznad poda. U našem krevetu gužva. U sred noći, kada zaspiš i padne ti pozornost, ekipa počinje da se ušunjava. Ujutru krevet pun kao oko, oni spavaju kao anđeli, mi se noktima držimo za rubove, podočnjaci do poda.

Kasnije dolazi vrijeme igračaka. Cijela kuća se pretvara u poligon. Jeste li nekada u mraku stali na lego kocku? Kakva japanska kazna? To se zove bol! Obaška što ne smiješ da drekneš, jer oni konačno spavaju u foteljama automobilčići, u kupatilu kante, patkice i lopatice, monstrumi, njihova oprema, lutke i njihov miraz, kao u najboljih udavača, svuda okolo….
Sjećate li se dječijih rodjendana, iz tih perioda odrastanja?! Prvo je muka bila da ne pojedu plastične kašike, žvakali su jedni drugima uši i ramena, kasnije su jurcali okolo kao popareni, cičali i zavlačili se svuda… Ne možeš da ih navataš za duvanje u svjećice na torti a onda drama…uvijek još neko želi da duva u svećice, nema veze što mu nije rođendan. Palili smo svjećice po deset puta, a oni duvali, duvali, dok cijelu tortu ne ispljuckaju i oduvaju sve ukrase i šećere šarene.

Svako kretanje na put je bilo ravno većoj seobi naroda. Kakvi stari Sloveni, oni su imali bitno manje stvari od nas. Odlazak na more, kao emigracija. Nosi se sve, sve je neophodno. Cipela kao za stonoge, krokodili, čamci, kantice, ajkule, sve na naduvavanje što postoji. Kompromisa nema, sve im treba. Zimovanja smo rjeđe trošili u ta doba odrastanja. Imali smo premalo ruku.
Sad smo porasli. Sad jurcaju okolo, navataj ih ako možeš. Sad pomislim da i nije bilo tako loše kada su mileli po podu i žvakali tepih. Ćerka je tada izgrizla sto u dnevnoj sobi, još uvek nosi tragove maleckih zuba… Žao nam da ga mijenjamo a sad ne možeš da se natelefoniraš, da ih prebrojiš…samo jurcaju.

Ako je ovaj post čitao neko, ko još djece nema, molim da ga odmah zaboravi, u cilju produžetka ljudske rase. Nije to baš sve tako. Šalila sam se…”

Autor: Jelica Greganović

Be First to Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *