Zašto mi nisi rodila krila?

– Mama, opet si zgazila mrava! A meni kažeš da gledam gde idem! Taj mali mrav ima mamu. I sestru i brata. Oni će plakati za njim, a ti ga nisi ni primetila…
– Mama, hoću da budem ptica, kao onaj golub tamo na krovu. Zašto mi nisi rodila krila? Zašto ljudi rađaju samo druge ljude? Zar ne bi bilo bolje da smo svi ptice ili leptiri? Da smo ptice, ne bismo sad stajali zaglavljeni u ovoj koloni na mostu već pola sata, dok sunce prži… Preleteli bi reku i već bi stigli kod Luke na rođendan.

– Mama, nemoj da mi trpaš hranu u usta! Ne mogu sa jedem ako nisam gladan! Nemoj da me gledaš tako molećivo!Ne mogu da jedem zato što Luka nije srećan. Njegova mama je otišla negde gore da diriguje horom anđela. Tako su mu rekli. Ali on misli da ga lažu. Luka misli da je otišla jer on nije bio dobar.
– Mama, ja ne mogu da obećam da ću uvek biti dobar, ali trudiću se, samo nemoj, molim te, nigde da odeš bez mene. Važi?

– Možemo li posle rođendana da idemo na sladoled? Znam da mi ne čuješ misli, ali, molim te, kad zastanem pored sanduka sa sladoledom, da, da kupiš po jedan, za tebe i mene. Nije važno koji. Ti izaberi. Neki sa čokoladom….. Znam da imamo sladoled kod kuće, ali volim kad se pravimo da smo normalno srećni, idemo ulicom i jedemo sladoled na štapiću.

– Ona devojčica u plavoj haljinici na bele tačke mi je rekla da sam dosadan! Šta to znači, mama? I ti često kažeš tu reč. I meni i tati. Ja sam samo sedeo pored nje i ništa joj nisam uradio. A onaj Aleksa joj je polomio šnalu i njemu ništa nije rekla. Ja sam hteo da ga udarim po ruci ali mnogo je brz i pobegao je u dvorište. Devojčica u plavoj haljini na bele tačke se samo smejala. Ne razumem devojčice. I tata kaže da ne razume žene.

– Mamaaa, kočiii!!!! Zar ne vidiš da je upaljeno crveno svetlo na onom stubu koji ima tri boje? Molim te, nemoj više da piješ kad idemo na rođendane… Ili nemoj da voziš. Mogli smo i tramvajem da idemo. Pa šta ako svi bulje u mene i okreću se za nama? Ja im nisam ništa kriv što se boje da bih mogao da im se desim, jednog dana. I ja se njih bojim, da bi mogli da mi se dese, ali im to ne pokazujem.

– Mama, javi se na taj telefon, zvoni već pet minuta. To sigurno zove tata, brine što kasnimo. Znaš da od te melodije dobijem napad, a uporno nećeš da je promeniš….
– Tata, ne znam šta je mami, spustila je glavu na volan i ne pomera se. Oko nas trube ljutiti vozači u drugim kolima, ali ona kao da ih ne čuje…

Preuzeto sa fejsbuksa: Oblak u Bermudama(Irena Đorđević)

Be First to Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *