Jutros skoro prazan autobus. Sedim i pored mene prazno sedište. Ulazi baba starija od mene bar desetak godina. Vidim ustremila se prema meni. Pravim se da je nevidim. Prilazi osmeh od uva do uva, pet kesa u rukama i pita da se pomerim da sedne do mene. Ćutim i kuliram.
Ona opet moli da sedne. Okolo sve prazno. Počinje da priča kao da se znamo 100 god. Ja ćutim i ne pomeram se. Vidim da je čvrsto odlučila da se narednih pola sata družimo.
U tom trenutku zamumlam i počnem da mlatim rukama kao gluvonemi. I ja se osmehujem. Gospođa odustaje i usput kaže: “E da mi je znati ko vas tako mutave pusta zorom napolje.”
Odlazi do nekog momka i vidim da započinje živu diskusiju. Osmehujem se dečku i mislim se neka ti je bog u pomoći.
Mala pobeda u ranim jutarnjim satima. Dosta za danas.
Moja sestra na putu do posla.
Preuzeto sa fejsubksa Oblak u Bermudama(Snežana Maljica)
Be First to Comment