Tehnički ispravna

Danas na poslu zvoni mi telefon, vidim zove me moj Radosav. Oko mene gužva, narod se beči što telefoniram, veza loša, pola ga ne razumem.

– Ženo, nismo registrovani! Zaboravio sam, a danas je zadnji dan. Ja sam na terenu, imamo mnogo posla i ne mogu doći kući ni za vikend.

Ja mislim on nešto bunca. Šta će nama vikend da se registrujemo kad smo u braku trideset godina, kad se u jadno doba setih da priča o kolima. Ma jedva se setih i da imamo kola. Vozimo ih samo kad idemo na sahrane kod dalje familije, ili kad treba da dovezemo kupus za zimnicu. Nisam sigurna ni gde mi je vozačka dozvola, a ni da li više uopšte umem da vozim.

Štaću, dođem kući, uđem u kola da ih poteram na registraciju, kad tamo, na zadnjem sedištu se omacila naša siva mačka. Izvadim mačku i mačiće u kutiju, usisam sedište, iznesem iz kola patike i pribor za ribolov. Dok sam iznosila onaj štap, udica mi zakači i pocepa čarapu.

Vidim da mi vreme ističe, pa reših da konačno krenem, računam, ko će gledati u moje čarape.
Znam da je to nekad bilo: ‘ajte gospođo na kanal, ja ću dole. Posle bude stisni- koči, upali- ugasi, napred-nazad i to je to. E, sad je to drugačije.

Sačekaše me dvojica delija u radnim kombinezonima, uzeše mi ključeve i kažu, sve će oni da obave.
Moje je samo da platim.
– Gospođo, imate kuku, reče mi jedan.
Ja mislim ostala mi još neka udica pa se počeh okretati i zagledati po suknji i čarapama.
– Imate li atest, nastavi on, a sve gleda u onu moju žicu na čarapi.
Ja se nespretno smeškam, objašnjavam kako nemam pojma kako mi se čarapa pocepala i dalje tražeći tu udicu po garderobi.
– Ko vas pita za čarape, reče on pomalo ljut. Imate kuku za vuču na autu i morate imati atest za nju. Sajla za ručnu vam je labava, a levi štop slabiji od desnog. Hoćete li da skidamo kuku, ili imate papire?
Ja pristadoh da skidaju sve što ne mora da ima, samo da završimo. Ali me oni uputiše da prvo platim.
Platih. Košta me kao da se vozimo svaki dan, sa sve dnevnicama za vozača Krenem da konačno uzmem kola, da se negde parkiram i očitam bukvicu mom gospodinu mužu, ali mi kažu da nije još kraj.

Prvo se majstori slikaše pored kola, da se zna da su ih pregledali, a potom mi rekoše da moram da sačekam još 17 minuta, dok ne istekne svih 35, zakonom predvđenih za tehnički pregled!
Ne znam što kažu da se danas brže živi. Pa ja sam se udala i porodila za kraće vreme od tehničkog pregleda!
A možda stignem i da se razvedem…

Autor: Lela Milosavljević iz knjige ” Revakcinacija”

Be First to Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *