Tačka preloma

Leta 1985. imao sam buntovnih 17. Skupilo se nekih para od šljake u hladnjači, no nedovoljno za letovanje. Moji rešili da ne idu na more, kaže otac: „E, ima jedno slobodno mesto za letovanje u Budvi preko sindikata, kolega iz ASN-a odustao. Platiću ti ja aranžman, za ostalo se snađi.“ (ASN = Alat za Spoljni Navoj, OUR u Fabrici Reznog Alata)

Baba mi tutnu neki dinar pride, majka isto, ali „da ćale ne zna…“ i tako je počelo moje prvo samostalno letovanje. Budva, 15 dana. Široko!

Soba u privatnom smeštaju je bila adaptirano kupatilo. Sa onim malim prozorom i obložena pločicama do pola zidova, više je ličila na zatvorsku ćeliju nego na sobu, no to mladost i ne primećuje. Imala je krevet i zajedničko kupatilo sa još jednom sobom na tom spratu – meni dovoljno.

Pošto je bio pun pansion, ishrana je bila u restoranu hotela „Park“. Betonska zgrada sa eloksiranom bravarijom izgrađena 1962. nosila je ožiljke intenzivne upotrebe uz minimalno održavanje. Bušni stolnjaci i dotrajali inventar nestali su pred pojavom Alme, lepe Tuzlanke, koja je radila u restoranu preko omladinske zadruge.
Bila je dve godine starija od mene i ostavila je dubok trag u mom životu, ali ću taj deo zadržati za sebe.

Elem, nekih pet dana po mom dolasku, Alma prilazi mom stolu tog jutra:

„Ajd nešto da mi učiniš. U stvari, ne meni nego jednom starijem čovjeku.“
„Samo reci, šta treba?“
„Čika Žarko bi da promeni mjesto gde sjedi, pa ako može za tvoj sto?“
„Može, naravno, daj ga ovamo.“

Ode Alma, a posle nekoliko minuta vidim da ka meni ide starina sa štapom. Iz bermuda vire krive noge, na njemu šarena košulja, a razbarušenu sedu kosu prekriva slamnati šešir nešto šireg oboda. Pomislih: „Vidi ga Haklberi Fin, samo mator…“
Prilazi stolu, predstavlja se uz širok osmeh i seda na stolicu. Prilično je vitalan, štap mu nije neophodan, nije čak ni pogrbljen. Priča nekim mekim glasom, poput spikera sa televizije, koji odudara od sveukupne pojave.

„Eto, smestili me tamo, kraj izlaza u baštu, među moju generaciju. Ne mogu ja sa njima, za svaki obrok da slušam koga šta boli, šta je operis‘o, šta je stek‘o, ma neka ih…“

Sa svojih 17 nisam imao puno prilike da razgovaram sa, meni tako zanimljivim sagovornikom. Dosta je putovao, pričao mi o vinima u Španiji, ulicama Lisabona, kako su ga u Kelnu hapsili kad je zaspao na klupi kraj jezera, i kako je u kazinu Monaku dobio pa izgubio čitavo bogatstvo. Ženio se dva puta. Prvi put kad je bio mojih godina, u rodnom selu na Romaniji. Bio je to ugovoren brak sa devojkom koja je bila starija od njega skoro 4. godine i koja je umrla posle manje od 2. godine od „neke boleščine“. Dece nisu imali.

O drugoj ženi, Milici, pričao je sa mnogo ljubavi. Upoznali su se u Zadru gde su zajedno radili. On je bio već priznati inženjer, ona ekonomista. Ljubav je planula već na prvom susretu, nedugo potom su se venčali, dobili dva sina. On je radio, obnavljao ratom razrušenu zemlju, ona odgajala sinove, radila povremeno i uvek ga dočekivala sa osmehom kada se vraćao sa posla, nekada i posle više meseci. Umrla 1978. Tešio je sebe da je tada bila u njegovom zagrljaju, sa oba sina kraj postelje. Nije je više pominjao. Valjda zbog tuge koju je tada izlio iz sebe u toplu Jadransku noć.

Baš negde pred Live Aid nagazio sam na morskog ježa. Alma mi povadila bodlje, previla mi stopalo. Završila je medicinsku školu pa je to stručno uradila. Te večeri nisam nikuda išao. Stopalo oteklo pa nisam ni bio u stanju, a i više sam voleo da provodim vreme sa Almom. Dok je ona bila u kuhinji da nam „preko veze“, kuvarice Dane, donese nešto za grickanje, pred TV-om u sali mi se pridružio Žarko. Šljepi me po ramenu i uz reči: „Đes‘ Ercov!“ sede pored mene na stolicu koju je sam doneo.

„Čika Žare, i vi došli da gledate koncert?“
„Jašta, volim i ja to da vidim…“ pa nastavi neku priču o klubovima po Liverpulu koje je posećivao tokom šezdesetih. Gledali smo Live Aid, samo nas troje u onoj velikoj sali. Negde pred kraj Alma je, iscrpljena celodnevnim obavezama, zaspala na mom ramenu.

„Vidiš, sine,“ poče Žare, „ovi su ljudi sebi obezbedili rajsko naselje“.

Gledam ga malo začuđeno. Nisam očekivao versku temu od čoveka koji je svoje najbolje godine proživeo u socijalizmu. On nastavlja:

„Oni čine nešto dobro za druge, a i ne poznaju ih. To je plemenito. Pop Rade je bio u pravu…“
„Koji pop Rade?“
„Putovali smo zajedno u kupeu, u vozu za Ljubljanu. Mlad čovjek, brbljiv, ‘vako ko ja. Pitam ga da mi on objasni to, kako to Bog za ko je kakav pa ih onda raspoređuje ko će u raj, a ko u pakao. Kažem mu da ne vjerujem da taj majstor gore vidi baš sve. On mi se nasmija, meni ne bi baš pravo, pa mi lijepo objasni: Sve što čovjek u životu učini, i dobro i loše, i mišlju i delom, ostavlja trag u njegovoj duši. Taj zapis samo Bog može da pročita, pa nam samo po našim delima sudi.“

Mene prođe neka jeza od ovih reči. Pitam ga: „Kaže li šta kako mi da prepoznamo ko je kakav? Lako je Bogu…“
„He, he…“, zakikota se starina, „k‘o da si mi rođak. I ja sam ga to pitao. Znaš šta kaže?“ sad me gleda u oči.
„Šta?“, kažem ja hvatajući njegov pogled.
„Oči. U očima se vidi kakva ti je duša. To ne može da sakrije ni mantija, ni uniforma, ni skupo odelo. Ništa.“

Ne odvajam pogled od Žarka, naviru mi pitanja koja ne postavljam, on nastavlja:

„Rade mi reče i to da se zlo i mržnja najlakše prepoznaju u očima, osim kod onih najgorih.“
„Ene sad? Mislio sam da se kod njih to najlakše vidi?“
„Ne, oni dušu nemaju. Na crn papir ne možeš ništa zapisati. Čuvaj se, sine, ljudi praznog pogleda.“ ustaje lagano i blago me tapše po ramenu, „Bićeš ti dobar čovjek. Oči te odaju. Ajd‘, laku noć.“
„Laku noć“, kažem i ja, ne mrdam jer je Almina glava još uvek na mom ramenu.

Sledećeg jutra Žarko je otišao. Pošto sam okasnio na doručak, kod Alme mi je ostavio knjigu. Olds Haksli, „Vrli novi svet.“
Dan posle Žarka i moje letovanje je bilo završeno. Vrelo Budvansko leto, jedan stari inženjer i jedna devojka su bili moja tačka preloma od dečaka ka čoveku.

Alma me je ispratila na bus. Na rastanku sam je gledao u oči. Video sam blagost i daljinu, meni nedostižnu. Džaba bi lagao kad me oči odaju. Nikada više je nisam sreo.

Autor: Grof od Kačulica

One Comment

  1. Sanja said:

    Prelepo…

    December 12, 2022
    Reply

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *