Najbolje godine

Odemo sinoć ja i moja drugarica R.(40+) na koncert Leksingtona. Inače za one koji ne znaju četrdesete su NAJBOLJE GODINE.

Obučemo se slojevito,potkošulja, pa majica kratkih rukava, pa dugih, onda džemper pa jakna. Dole, štrample, pa helanke, termo čarape, vunene čarape muževe čizme.
Kapa, šal, rukavice, full oprema. Hodamo k’o astronauti.

Na trgu divno. Oko nas djeca, omladina i jedan Brko stariji gospodin. Pa dobro Brko šta ćeš ti ovdje niti si dijete, niti si u NAJBOLJIM GODINAMA?
Odgegamo se do štanda sa kuvanim vinom usput povrijedimo dvoje, troje mršavijih ljudi u prolazu. Nemamo osjećaja od silne garderobe. Vino nas malo zagrija. Plešemo u ritmu, znamo svaku drugu, treću pjesmu. Ali te što znamo pogađaju nas, gledamo se značajno.

Počinje blok ex.Yu muzika, e tu mi dobijamo na prostoru, em znamo svaku pjesmu, em volimo, em nas vino ugrijalo. Počinjemo skakati k’o da nam je 20. Ja uganem zglob, a R.pokrene pijesak u desnom bubregu.
Brko nas gleda i smješka se.
Šta ćemo sad?
Hajde odšepaćemo do auta. Gdje si parkirala pitam R?
E pa, pješak sam, mislila da malo prošetamo poslije koncerta.

Gledam oko sebe, nikog ne poznajem, da li Brko ima auto pitam se?
Kola Hitne su tu, nije sve izgubljeno.
Zvaćemo taksi, tražim telefon, šipak,prazna baterija. R.traži telefon, isto. Napadnem je da je previše snimala, posvađamo se. Ali pošto smo žene u NAJBOLJIM GODINAMA, to su za nas sitnice. Krenemo pješke. Brko ulazi u auto. Gospodin čovjek. Spreman došao.
Nekako dođosmo kući, jedva se raspremih.
Uganuće, promrzline drugog stepena, upala mokračnih i ostalih puteva.
Jutros ni mrtva, ni živa.
Moram otići da otvorim bolovanje.

R. je već otvorila, mama joj radi u bolnici, pa joj završila sve.
Znate već ko je R? Neću da joj pišem cijelo ime, krije godine. Drugarica moja preljepotica.
Eto toliko o NAJBOLJIM GODINAMA.

Autor: Snežana Aleksić Topalović Interesantan komentar Brke možete pročitati klikom na link imena autora. 😉