Moja drugarice

Zajedno smo lajale na zvezde. Pravile puškice za kontrolne zadatke. Zapalile prvu cigaretu. Učile da kuvamo kafu, a da nam ne iskipi. Vežbale hod u štiklama. Maštale o svetloj budućnosti.

Pevale smo u dezodoranse koji su nam bili mikrofoni. Jednom ti budeš publika, a sledeći put ja. Pa tapšemo, aplaudiramo jedna drugoj uz neizostavan vrisak ushićenja. Ti si bila najglasnija publika!

Zvonile smo na njegova vrata i bežale. Uvek si bila brža, pa bi njegovi roditelji mene videli i mislili da je on moja simpatija.

Zvale smo ga sa skrivenog broja i ćutale. Jednom si me nagovorila da mu u telefon šapućem: “I’m your s*x machine”… To je izgledalo tako da sam posle morala da ti dam svoj veš i farmerke, jer ti je bešika popustila od smeha.

Kad nisi odlazila u školu, ne idem ni ja. Vreme provedemo kod tebe u stanu koji besprekorno sredimo, pa posle pretrčimo u zgradu preko puta, da isto uradimo kod mene. Roditelji nas tad ne bi gnjavili o školi, a opravdanja smo nabavljale od tvog komšije sa trećeg sprata.
Sećaš li se koliko je mucao od zaljubljenosti kad god te vidi?

Poklonila sam ti omiljeni duks, jer kad sam ga kupila gledala si ga k’o siroče kolač. Uvek si govorila da taj duks donosi sreću, pa si na važan ispit otišla u njemu. I položila!

Nosila si cipele na koje sam te ja nagovorila i u njima igrala celu noć na mom rođendanu. Posle smo se bose vraćale kući. Ja ti stavljala flastere na žuljeve i puštala omiljenu pesmu, jer sam imala užasnu grižu savesti.
“Šta ti je, ludo jedna, to je samo žulj”, rekla si dok si puštala pesmu još jednom. Protegla si se na fotelji i dodala: “pa ja bih za tebe život dala.”
I ja sam to znala.

Kad sam u problemu ti kroz zube procediš psovku i daš mi besmislen savet kojem bi se odmah obe smejale.

Sa mnom si učila koreografiju koju si maštala da otplešeš sa Gospodinom Pravim. Još uvek se sećam svakog koraka.

Govorile smo da ćemo se udati iste godine za momke koje jedna drugoj odobrimo. Da ćemo imati po dvoje dece. Smislile smo im imena. Naše ćerke bi bile nerazdvojne prijateljice, upravo kao ti i ja. A sinovi bi bili visoki, jaki, lepi i bliski k’o braća rođena.

Kad vozim, sedela si na mestu suvozača i neprestano menjala radio stanice sve dok ne zakočim tako da zvizneš glavom. Bez obzira na vremenske ne/prilike i moje pridike, držala si otvoren prozor i izbačenu ruku sa cigaretom.

Sa mnom si prekidala različite dijete, jer ko bi odoleo onako ukusnim toplim sendvičima koje sam spremala. Sigurno se sećaš kako smo se smejale onoj tvojoj celodnevnoj štucavici, koja se desila baš na dan jako važnog razgovora za novi posao. Posao si naravno dobila. Pokupila si sve simpatije prisutnih i na istom poslu napredovala brzinom svetlosti.

Zaljubljivala si se lako i volela jako, teško preboljevala svaku vezu. Plakale smo zajedno za tvojim ljubavima i smišljale šta da mu kažeš kad “Dođe maca na vratanca”.

Dane smo završavale uz neizostavne noćne telefonske razgovore. Smejala si se tako glasno, da si mi probijala bubne opne.

Bila si najveselija na mom venčanju. Imale smo dogovor da bidermajer bacim tako da završi u tvojim rukama. Nisam bila dovoljno precizna, pa je završio u tuđim. Ti si se tome samo nasmejala, nazdravila čašom šampanjca i namignula gitaristi iz benda.

Radovala si se mojoj bebi i svakom njenom tumbanju u stomaku. Ti nikada nisi rodila, ali si pokazala da moje voliš kao svoje.

Gde si?
Gde si sad?
Gde si da u kafani razbiješ čašu već na prve taktove omiljene pesme?
Gde si da cigaretu zapalim na žar tvoje cigarete?
Dok ti idem u susret da ponovo vidim kako sa velike razdaljine mašeš obema rukama i vičeš moje ime?
Da me obgrliš rukama i zavrtiš sa najširim osmehom na licu?
Da vidim kako nehajno oduvaš šiške sa čela i kažeš: “Imam svašta da ti pričam!”

Bez tebe sve gubi smisao.
Živim život kao čovek bez svoje senke.

Otkad nema tebe, nema pola mene,
Moja Drugarice…

Autor: Lidija Bizic – Personal Blog

Be First to Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *