Miris bulke

Bulke.
To je bilo ime za cveće, za kokice, za podsuknju i belinu čistu kao sneg.
Setih se danas te reči dok sam, vadeći čist veš iz mašine, iznervirano odvajala komade naružene tragovima loše vode i kamenca, prošarane žutim tragovima koji se neobjašnjivo pojavljuju i pored kvalitetnih i skupih praškova, i pored na nekoliko godina menjanih veš-mašina, kupljenih po preporuci, dobro izreklamiranih, iz kojih nasmejane mlade domaćice izvlače bleštavo bele haljine. I svaki put poverujem da će tako biti, osporena bezbroj puta, ni tako mlada ni zaboravna, sećajući se one beline iz korita u kome su se i kupali i veš prali, bez trista čuda, bez omekšavača, bez različitih veniša i “moći super kapsula”. U njima su rukama crvenim od vrele vode trljane posteljine, peškiri, sitan veš i nakon beskrajnih ispiranja hladnom vodom da ne ostane ni jedno zrnce praška ni trag gadnog sapuna, cedjeni uvrtanjem već bolnih ruku i kačeni na žicu, prethodno istresani da se zaostala voda rasprši u bezbroj kapljica koje naprave oblak vodenog praha. Dvorište je mirisalo na čistoću veša belog kao bulka…

Pre dvadesetak godina na odeljenje na kome radim primljen je dekica od svojih osamdeset leta i ljubazno odbio pomoć da se presvuče, govoreći da može, da bi ga sram pojeo da mu mi, koje nije video kao zdravstvene radnike, već kao svoje unuke, pomognemo.Uslišile smo njegovu želju, okrenuvši glave i praveći se da nešto radimo oko papira. Kada smo prišle krevetu da obavimo neophodne radnje prijema, uzimanja krvi, potpisa, posred grudi me udari miris “bulke”. Na njemu bleštavo bela potkošulja, pidžama , iz okovratnika viri suncem opaljen vrat teškog rada povijenih ledja, kao sneg bela kosa…

Učini mi se tako bespomoćan čovek po moranju smešten u bolnicu, nikada pre ni kasnije nisam pomislila da neko toliko i tako negde ne pripada.
Bulkama mesto nije tu.
One su čuvanje jednog drugačijeg sveta, izvan sterilnosti jednoličnih zgrada, njihovo mesto je na širokim poljima slobode, medju cvećem, medju drugim bulkama, u jednoj vakumirnoj stvarnosti koja postoji i kojoj ja više ne pripadam, jer sam na nju nehotice zaboravila kada sam prve reklamirane praškove i omekšivače kupila i nasula u mašinu za veš, zahvalna za poštedu ruku od crvenila i ojeda kože nagrizle praškom iz plave kutije.

Zapahnuta mirisom prošlosti i mirnog sna glave utonule u jastuk koji pamtim po disanju čistoće neimenovane, vezene spavaćice okačene na ekser na vratima, jednostavnošću života u kome nismo znali za tragove loše vode ni hemijom izazvanih alergija, pažljivije no ikada okretoh žilama prošaranu ruku i nežno, najnežnije uzeh krv za laboratorijsku analizu, ruku koje sam svim silama obuzdavala da ne zadrhte, da nijedna kap krvi ne naruži i ne oskrnavi belinu bulke…
Miris se širio, bulke su mirisale. Iz grla knedla nije htela da makne…

Kokice kupujemo na kiosku, ponekad čak gurnemo smedju kesu u mikrotalasnu rernu, naspemo u činiju žućkaste grickalice sa ukusom putera ili sira (kakva marketinška budalaština), bulke odavno kod nas ne cvetaju, vidim ih ponekad još na nedirnutim poljima planina, gundjam dok guram čisto – žute komade odeće u razne hemijske izbeljivače, spavaćice su šarene i u garderoberu složene… Mirišem ih, vrede para svi ti neki praškovi i omekšivači, mirišu na ovo doba, uzimam ih i koristim.
Ponekad, ali dovoljno često da ne zaboravim, setim se one beline bulke, zagolica mi nozdrve mirisnom čistoćom koja se u fabrikama ne proizvodi, beline sa kojom ništa više ne poredimo, jer ništa za poredjenje ne postoji…

Autor: Hermina Zlatanović

Be First to Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *