Jedan Saša

Vest da je Bosanac umro izbila mi je vazduh iz pluća, iz stomaka. Februar 2019, ledeno, zovem najboljeg druga da proverim, jeste, istina, istina. Oduzeta, ne plačem, celo popodne i veče smo na vezi, društvo iz osnovne i srednje škole, Boske prethodnih godina živi u radi u Beogradu, biće sahranjen ovde, tu su mu otac i majka, sestra ima svoju porodicu u Beogradu, svi oni ljudi koje nisam videla godinama, rasuti po svetu, okupljaju se i organizuju, kako, kako, mnogo je voleo život, kako se nije probudio…

Saša je uvek imao najlepše crteže i najlepša slova od pasulja, lišća, grančica. Do bola smo zavideli kad bi se tablica sa njegovim malim i velikim slovom A ili M našla na zidu učionice. Imao je i najlepšu sestru, plavokosu, sa mašnom na vrhu duge kose u pola vezane, u najlepše haljinice obučenu. Njihov otac bio je profesor likovnog vaspitanja, naravno da je sve bilo najlepše, od slova do ukusa. Na stranu dečija zavist, od prvog dana bili smo drugari. Sve dok za moje nove bele cipele koje su se sa strane šnirale nije kazao da su mnogo ružne! Plakala sam i shvatila da je on moja simpatija. Plavokosi Saša.
Na kraju prvog razreda učiteljica nas je sve okupila i objasnila da se Sašina porodica seli u Bosnu, te da se svi pozdravimo. U drugi razred krenuli smo bez njega.

Devedeset prva, na tv-u loše vesti, zemlja plamti, idem u prvi razred medicinske, opet je skoro kraj školske godine, razredni dolazi posle časova i objašnjava da nam u odeljenje stiže njih četvoro, da su izbeglice iz Doboja, da imamo razumevanja, uvodi ih, tri devojčice i sa njima – Saša! Onaj, što je najlepša slova imao i što su mu moje cipele bile ružne!
I sada plačem, plače i on, plavokosa gromada, evociramo zadnjih osam godina, njegova priča je divna sve do početka rata… Posle… O tom “posle” teško priča. Društvo je ostalo isto, on nije izbeglica, ovde je njegova rodna kuća, ali postaje Bosanac, te siromašne i teške devedesete ostaju mi u filtriranom sećanju na lepo, odbacujem sve ružno, sakupljamo dinare za tost sa kremom koji delimo, švercujemo u vozu, nekoliko puta peške idemo sedam – osam kilometara kada nas izbace, niko nema para za kartu, pamtim i divne konduktere koji kod kuće imaju decu puštaju nas, od jutra do mraka smo u školi, tamo je najtoplije, kada se zatvori par sati dreždimo na železničkoj stanici cvokoćući, nas šestoro – sedmoro i pričamo, pričamo, smejemo… Prve ljubavi, prva razočarenja, tešimo jedne druge, sve je dobro dok smo zajedno, Nove godine, prva pijanstva, ukori, kazne, zabrane… Sve smo prošli zajedno.
Verujem Bosketu kad mi kaže šta je dobro, a šta nije za mene, brani me da senka ne padne, ljutim se na njega zbog devojčice koju ignoriše, prelepa je i divna “kako te, bre, nije sramota?!”, “ćuti, ništa ne znaš, biće ona moja devojka, neka je”, “odvratan si”, “ma ništa ti ne razumeš”, smeje se, na klupi u parku radimo zadatke, koristimo vreme do polaska voza, izostajem sa njim sa časa biologije koju poznajem u prste, izostaje sa mnom sa časa fizike, jer je ne volim i ne razumem, upisuje biologiju u Prištini i opet odlazi, ovog puta sa njim ide i devojčica koju je ignorisao, ovog puta nema suza, ovog puta sreću jedni drugima želimo…

Došli su svi koji su mogli. Iz drugih gradova, iz drugih država, drhtimo kao listovi na vetru, zašto nema suza, Sašina majka mi prilazi, sićušna i krhka, grli me, grli, i plače: “Hermina, jel znaš da si ti bila Sašina prva ljubav…”
“Znam, i on je bio moja”,
eto ih, provaljuju iz mene, potapaju, ništa pred sobom ne vidim, plačem zbog vremena koje je bilo takvo jer je Saša bio u njemu, plačem zbog čuda koje odnese ljude, kako mogu samo da zaspu i da se više ne probude, on je bio jedno drugo vreme, drugarčina (ona simpatija trajala je kao i sve kod sedmogodišnjika), zašto nisam uspela ništa da napišem i kažem, tu su bili i ostali iz našeg društva, ozbiljni ljudi, neću ovako tužne i slomljene sada da ih vidim, i kako smo našli vremena da se sada ovde okupimo, zar je ovako nešto trebalo da se desi…

Kasnije, u kafani, sedim sa mojim Dušanom, mojim najboljim drugom, sami za stolom, pitamo se zar ovo ostane posle svega, iće i piće, eno je Sašina devojka, ona mala od nekada, sećamo se i… smejemo se. Ima i čemu, bezbroj uspomena, neka se tako sve upamti, samo… Saše više neće biti. Sem u priči.
Kasno je, ustajemo, prate me vetar i Dušan, izmedju ruku hladnoća razbija, kako smo sedeli nekada na onoj stanici, možda zato što smo bili tako mladi, možda smo mislili da je ceo svet naš, možda zato hladnoću stvarnosti nismo ni primetili…

Autor: Hermina Zlatanović

Be First to Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *