Dnevni rituali

Ustala u 6h. Baš lepo jutro, ja puna energije. Uzmem da ribačim kupatilo, pa ću kasnije jutarnje vežbe, kaficu, budim muža i dečicu i tako redom u dnevne rituale.
Nadišem se domestosa i sone kiseline, po kući idem ko hodač po žici, sve vidim duplo. Ostavim tako malo da odstoji, pa ću kasnije da isperem. Napijem se vode, umijem se, dođem sebi.

Reko’ ‘aj’ u međuvremenu da sredim ormar najmlađeg deteta. Više ne znam šta ima da obuče. Puna entuzijazma izbacim svu garderobu iz ormara. Vidim ima baš dosta stvari koje su mu male, to ću da spakujem pa da dam nekom. Počnem da tražim odgovarajuću kesu, nema pa nema.

Zavučem ruku u skriveni budžak, gde kao iskusni pasionirani sakupljač kesa štekujem iste. I šta napipam? Vagu! U super, godinama se nisam merila, aj’ baš da vidim koliko imam kila. Stanem na vagu, ona ne radi. Pogledam i shvatim da treba baterije da joj zamenim. One AAA size.
Traži baterije po kući, znam da sam paketić baterija kupila, a njih nema pa nema. Do’vatim daljinski izvadim baterije iz daljinskog. Super, to su baš te koje mi trebaju. Vraćam se do vage, okrećem je. Treba mi zvezdasti šrafciger da bih skinula zaštitni poklopac sa baterija.

Traži zvezdasti šrafciger. Nađem komplet imbus ključeva, glinericu, klešta, zarđali ekser… A-ha, evo ga i zvezdasti šrafciger. Počnem da odvrćem, nešto neće. Zapnem ja malo jače, kad ono ‘oće. Kvrc! Šta je bilo? Ja odvrnula plastiku koja drži postolje vage, poklopac za baterije se skida pritiskom na neko dugmence. A budale i usranog jutra! Noge mi utrnule klečeći, ustajem pa da lepo zavrnem postolje kako je bilo.
Ciiiiing! Šta je sad? Otkotrljao se šrafčić, koji sam odvrnula. Saginji se gledaj, traži, nema pa nema.

Ostavljam vagu, idem da pristavim kafu, ne vredi ovako više.

Pristavim vodu, vraćam se da prekopam budžak ne bih li našla onu kesu koja mi treba, valja onu garderobu rasortirati i složiti.
Aaaa! Šta je sad to? Stala na šrafčić koji mi se malo čas otkotrljao. Trljam bolno stopalo, i polako odćopam da zavrnem taj prokleti šraf. Sve uspešno uradim, prebrišem prašinu sa vage, tražim odgovarajuće mesto gde će vaga stajati da bude pri ruci. Ali aj’ prvo da se izmerim, pa nisam se merila sto godina.

Svečano položim vagu na pod, stajem na nju. Majko mila! Maaaaajkoooo miiiilaaaaa! Šta je ovo, kakve su ovo cifre? Ma nemoguće. Siđem, pa ‘aj’ još jednom. Ma to je to, nema šta. Namrštena uzimam vagu i šibnem je nazad u onaj budžak.

A da, kafa! Odem da je zakuvam, voda izvrila.

Uđem u kupatilo da se duboko nadišem domestosa i sone kiseline.
‘Bem ti jutro! 🙄

Preuzeto sa fejsbuksa: Lidija Bizic – Personal Blog

Be First to Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *