Budite hrabri

Danas mi se život totalno promijenio, a i ispričaću vam zašto. Priča je mnogo komplikovana i duga 20 godina, pa ću probati da to prepričam ukratko. Glavni problem u mom životu oko kojeg se i vrti ova priča, bio je moj otac. Nasilnik. Već sa 3 godine sam zaradio prvu traumu od njega, tako što je svoju nervozu istrošio svojim šakama na meni pa sam istog dana prestao da pričam sve do svoje 7-me godine.

Kroz dalje odrastanje samo su se nizale različite traume i loše uspomene. Društvo nisam smio da dovodim kući, niti da ja idem kod njih. Jačina svakog njegovog bijesa vidjela se po broju i nijansi mojih modrica. Dosta puta je znao da me, jos kao malog, uzme za grlo, stegne, podigne i pusti da se tako gušim neko vrijeme i onda me baci na pod gdje bih se onesvijestio. Nikad mi nije bilo jasno zašto to radi, jer i da sam bio problematično dijete to ne bi bio ispravan način da se tako ophodi prema svom djetetu. On nije nikad pio niti se drogirao. Sa svojih 10 godina bio sam istjeran vani da spavam na stolici, na terasi, u sred januara dok pada snijeg. Tad sam se teško razbolio. A sa svojih 13 godina kad sam se povrijedio na fizičkom, onako povrijeđen prvo sam bio pretučen do besvjesti od strane oca pa tek onda poslat na hitnu operaciju. Nije htio da upali svoje auto i poveze me, nego je majka morala da se snađe za prevoz.

Kad sam se vratio iz bolnice mlitav i slab, nisam mogao ni da se ispravim fino, morao sam ocu da operem auto, hladnom vodom i bez jakne u sred zime. Pošto nisam mirovao kako treba operacija je morala da se ponovi.

Kad god bih izlazio sa društvom morao bih da lažem da idem na kurs, ili nešto vezano za školu. Iz ne znam kojeg razloga meni su sve normalne stvari, koje su drugi mogli da rade, bile zabranjene.

Kako sam odrastao to se samo nastavljalo i nije do danas stajalo. Ponekad se dešavalo da sam 5 puta na dan morao da namještam svoju sobu jer bi on svaku stvar, od hemijske do kreveta, prevrnuo. Pa čak i ako sam ja u tom trenutku spavao u tom krevetu. Da kažem svoje mišljenje o nečemu bilo je zabranjeno, on je morao da bude glavni, da uvijek bude u pravu i da sve kontroliše.

Za svoj 20-i rođendan sam dobio 3 udarca otvorenom šakom u sljepočnicu, i svoju krv iz usta minut kasnije. Mogao bih roman da ispišem kad bih sad pisao o svakom traumatičnom trenutku iz svog života, ali dovoljno ste čuli. Slične stvari su doživljavali i moja majka i moj stariji brat, ali ne baš toliko žestoko. Godinama sam njih dvoje molio da prijavimo slučaj, ali su bili previše uplašeni. Ali kako je posljednjih mjeseci postalo toliko neizdrživo, i kako su njih dvoje počeli da osjećaju jednaku bol kao i ja do tada, odlučili su da me poslušaju.
Juče smo prijavili ovaj slučaj, dali izjavu o događajima u kući proteklih dana i čekali da ga privedu.

Nakon što ga je policija kontaktirala on je pobjegao iz kuće. Preko 10 patrola je bilo uključeno, i na kraju su ga pronašli i priveli. Prije sat vremena smo se vratili kući iz suda za prekršaje. Majka i brat su nekako pokušavali da popuste i odrade sve smirenijim putem, ali ja sam bio taj koji je rekao da će svjedočiti protiv oca. Danas na njegovu slavu, otac je poslat u zatvor na privremeno. Za to vrijeme majka će podnijeti tužbu za razvod braka. Nakon razvoda biće udaljen iz stana i prepisaće mu zabranu prilaska.
Žao mi je što je ovo čekalo 20 godina, ali bolje ikad nego nikad.

Takođe želim da kažem da je sve ovo vrijeme moje društvo bilo to, što mi je davalo snagu i održavalo me. Redovno bih ostajao na fakultetu do 19h kad je i posljednji studentski autobus, samo da bih što manje bio kući. Sad to više ne moram da radim.

Zamolio bih svakog ko trpi ovako nešto slično da reaguje što prije, izlaza ima i ima ljudi koji će stati uz vas. Budite hrabri.

Autor: Alexogoth

Be First to Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.