Kažu brzo se živi?
Ja kažem brzo se i umire. Još brže saranjuje. Nekad kad sam bio dete takmičili smo se ko će više peškira doneti te godine sa sarana. A tek gozba. Bolje nego svadba. Kad se samo setim pohovanog mesa na daći. I to je znalo po tri dana da traje. Malo smo plakali, a više smo pečenje čapali. I jos plus ne ideš u školu taj dan.
Ako si imao ”sreće” i neko od bliže rodbine ”otišao’ onda ni po tri dana u školu. A prođeš biciklom pored škole, a druga deca ljubomorna na tebe. Vidi ga blago njemu. A ti sav bitan.
Najjače je bilo kad dođeš na sred časa i kažeš da ti treba njih deset za vence. A ono svi dižu ruke, a ne neće da može. Ti biraš. I uzimaš deset srećnika. Obično im usput naglasiš da kad neko njihov umre moraju tebe da uzmu. I stvarno tako je bilo. Još kad čuješ da je nekom deda ili baba bolesni svaki dan ga pitaš kako su. Čisto da znaš da li ćeš izbeći pismeni u utorak. Naravno soka smo pili ko krave. I eto kad pogledaš koliko morbidno detinjstvo smo mi imali. 😂😂
Autor Boris Miljković
Be First to Comment