Bol i tragedija

Kad je moja sestra poginula, ja sam imala nepunih 12, ona šest i po.

Pijani čovek izleteo je na autoput sa uključivanja sa SC “11. april”, udario poprečno u auto, nikom ništa, moja Jelena, direktna kontuzija mozga, samo joj je srce živelo tri noći i dva dana.

Mama je prvu operaciju imala mesec dana posle sahrane; upetljale su joj se glasnice i izgubila je moć govora. Onda je usledio rak dojke, pa metastaze… na sve ono što te čini ženom, reproduktivni organi. Operacija za operacijom. Poslednja operacija trajala je 12 sati, to zovu osteoplastika.

Na srpskom, to je značilo: odsekli su joj deo kosti kuka, i napravili veštački pršljen… Godinama je nosila stravičnu spravu za mučenje, ko je gledao “Fridu Kalo”, to je bio takav korset… Bolovi koje je trpela bili su nepojmljivi, ali, lekove protiv istih nije htela da pije.

Govorila je: “Neću da pijem ovo, ovo je droga… Neka me boli, jer, dok boli, znam da sam živa…” Dugih 17 godina moja majka se borila, imala je preko sedam operacija, ali, skoro do te, poslednje godine, radila je i po dva posla preko profesorskog, i stalno govorila: “Dobro je, dok mogu da me krpe, dobro je…” Bila je jača od tate i mene zajedno… I, da paradoks bude najsnažniji, najbolniji, uvek je slušala savete lekara kao da su bogovi, a oni su govorili: vežbaj, vežbaj, vežbaj… Vežbala je, govoreći, “Što više vežbam, ja teže na noge stajem…” A ja sam bila tek devojčica, i, dok su se moje drugarice igrale, kasnije izlazile po kafićima i družile se, tata i ja smo se smenjivali ispred Onkologije u Dr Subotića čekajući njene rezultate… Rezultate sam čekala na prijemnom odeljenju za decu obolelu od raka. Zapamtih, za vek, one iscrtane likove iz crtaća na bezbojno zelenim staklima bolničkog odeljenja za decu… Majke koje izvoze svoju decu bez kose na sledeću, sledeću, sledeću operaciju.

Tog odsudnog dana, tata je bio poslom u Rusiji, mama i ja, zima je, idemo preko onog parka da skratimo put do ulaza… Bila sam mlada, tada već uveliko 19 godina, već šest po bolnicama… Nisam joj verovala da ne može na noge, mislila sam, prokleta bila zanavek, da ona traži pažnju, jer, predugo je trajalo, iz moje mladalačke, egoistične perspektive. A onda mi je, u tom parku, bio je sneg, jednostavno, kao vreća, isklizla iz ruku i pala.

Onda sam, jer je tata bio na putu, ja sačekala rezultate i ja razgovarala s lekarom, koji je insistirao na razgovoru iza zatvorenih vrata. I rekao mi je, pamtiću to do kraja života, rekao mi je sledeće: “Znate, jedino što mogu da Vam kažem, dok Vaš otac ne dođe, samo mogu ovom čoveku koji je operisao, da poželim da na njemu izvrše ovakvo kasapljenje!!” Ja ipak imam 19, 20 godina, i ono što on dalje priča, ja slušam kao kroz maglu.

Šraf kojim je pršljen umetnut, olabavio se, napravio kifozu (iskrivljenje) kompletnog pršljena, i oštetio bespovratno kičmenu moždinu. Što je više vežbala, više je povreda sebi nanosila. Za moju majku, lekari su bili bogovi, kao što slovih. I, ako joj je rečeno da vežba, ništa je u tome neće sprečiti… Da skratim ovu strašnu storiju… Dok god je verovala da će joj se povratiti pokreti, taktilnost, dok god je verovala da će nove vežbe – mučenja, nju izvaditi iz kolica, ona je živela punim plućima, bila jača od tate i mene, od svih nas…

Prijatelji su nas napustili u određenom momentu. Jer, teško je gledati ženu koja je ćerku izvlačila iz škole na ručak u Skadarliji, jer, “tu jedino ima muzike preko dana”.

Teško je bilo prijateljima da gledaju Borjanku, koja je umela da izvuče stolnjak ne srušivši ništa, i zaigra na stolu, u rano popodne, ne popivši nikad u životu ništa više od deci vina uz ručak… Teško, i polako su svi nestajali…

Ostali smo na kraju tata, mama i ja.

Noću sam, u gluvi sat, izlazila sam da šetam po mračnim i pustim ulicama, jer nisam mogla da slušam njene prigušene jecaje. Nikad moja mama ne bi dozvolila da čujem da pati, na bilo koji način… I, da skratim ovu tužnu priču, a verujem da ih ima mnogo… Kad je konačno iz kolica potpuno pala u krevet, poslednji dijalog koji smo nas dve vodile bio je:

“Kćeri, misliš li ti da je tvoja majka dama?`
– Ajde, mama, znaš da mislim, šta sad tu pričaš…
“Onda moraš da znaš, jedna prava dama mora da zna kad treba da ode… A možda sam potrebna Jeleni, ti si sad odrasla… Pusti me da idem, lepa moja pametna glavice, pusti me…”
Ja sam joj, kao ljutito, rekla da mama može da ode samo onda kad nam više ne treba, tako da to ne dolazi u obzir. Rekoh joj:

Ne budi me pre podneva, sad je rano jutro. Ne budi me, prebiću te ko tačku-mačku, a, namazale smo nokte, imamo frizuru (jer, moja mama je i u krevetu, nepokretna, izgledala kao da baš može da ustane i krene na neki bal), znači, spavam do podne, pa ćemo pričati…
Nikad neću zaboraviti, tata me budi u 12:17… Ništa nisam sanjala, spavala sam mrtvim snom. Trgnem se, viknem – šta je, je l’ sve u redu?!? Tata me pomazi po glavi, kaže, “Jeste, polako samo, ustani, obuci se…`
Održala je reč moja mamuška, nije me probudila. Obuhvativši moju glavu obema šakama, tata tiho prošaputa: “Otišla je, kćeri… Otišla je kod Jelene, da nađe mir konačno…”

Nije me probudila. Ispustila je svoju plemenitu dušu tačno u podne. Moja mamuška. Profesor, filantrop, boem bez pića, pesnik bez napisane strofe, najbolja drugarica svih mojih drugarica i moja majka-autoritet. Čitala sam tom nepokretnom telu Besmrtnu pesmu, sedevši na ivici kreveta, razmišljajući – ko je ovo što leži ovde, to nema veze s mojom mamom, ta prazna ljuštura… Moje mame ovde više nema.

Onda su bile sahrane i običajna prava, kojih se moja mamuška grozila.
Onda se sve završilo, i moj tata je te noći legao u postelju.
Ujutru, iz te iste postelje, podigao se neki starac, meni dalek i stran, s mrenom na očima… Preko noći je ostario… Ubrzo za njom otišao.
Kad sam ga ispraćala, stavila sam mu maminu i Jeleninu sliku u gornji mali džep sakoa, da se slučajno tamo ne mimoiđu…

Zašto sam sve ovo napisala?

Bili smo porodica. Bilo nas je četvoro. Sigurna, čvrsta stolica s četiri nogare. Onda je nasilno jedna iščupana… Bizarno se klatio taj, veštački i silom napravljen tronožac… Onda je iščupana još jedna nogara. Dve nogare, potpuno nepravilno raspoređene, više nisu imale svrhu. Tata i ja smo se jedno od drugog skrivali, ližući rane kao pseta, svako u svom delu stana… Nismo umeli… Nismo umeli. Jelena, sahranjena na dečjem groblju u Ruzveltovoj, bivšoj Grobljanskoj, nosila je sudbinu svih ostalih porodica. I mi sa njom, s ove strane života, a onda, samo ja. Sva moja krv je tamo…

Šta želim svima da vam kažem?

Čovek koji je usmrtio moju sestru dobio je dve godine uslovno, jer, paradoksalno, ima suprugu koja boluje od raka i koju nema ko da čuva…
Ja sasvim razumem tu presudu. Pijani čovek je utapao svoju bol u kafani, nije mu se išlo kući… Nije razmišljao, zamagljen bolom. A onda je napravio sudar. I, umesto jedne, uništene su dve porodice. Umesto jedne, ranjeno je, rastrgnuto svako ljudsko biće u toj priči… I, kako je usud takav kakav ume da bude, čovek je, pošto mu je supruga umrla posle pola godine od nesreće, otišao za njom, tri meseca kasnije. Ciroza jetre. A, moglo je da bude bilo šta… To više i nije važno… Važno je sledeće:

Neodgovorni vozači, preklinjem vas, shvatite: Nije poginula samo ona devojka čiju tragediju šerovah, niti moja sestra Jelena…
Umrli smo svi mi: roditelji, braća, sestre, rođaci, prijatelji.
Pre nego što sednete za volan u alkoholisanom stanju, posetite bar parcele dečjeg groblja u Ruzveltovoj, gde spavaju deca koja su zauvek izgubila priliku za prvi zagrljaj, poljubac, za… život.

Posetite dečje groblje, pa onda sedite za volan, preklinjem vas.

Da… Možda će i ovde biti vas, koji ćete razumeti… Čuti, osećati, saosećati, biti prisutni duhom… Da produžimo život našoj mladosti – životom!
Zahvaljujem.

Preuzeto sa fejsbuksa: Oblak u Bermudama(Tanja Selena Vojnović)

Be First to Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *