Bog ti dao zdravlja

Svaki put zanemim kada mi to neko kaže. Eto, godinama radim ovaj posao koji me hlebom hrani, bila bi laž kada bih rekla da se na mnogo toga ne ogugla, mnogo toga se radi mehanički, isključiš emocije, rutina olakšava, empatija o kojoj se govori nije famozni oblak što nas obavija, ali, na neke stvari jednostavno nije moguće ostati ravnodušan. Za nešto se ne zahvaljuje, kažu da se zahvalnost za lek “ne prima”, poništi efekat sevapa. I kada se daje i kada se pozajmljuje. Otud valjda ono “Bog ti zdravlja dao”…

Pričamo sa koleginicom i ona mi usput priča događaj iz supermarketa. Naime, njen suprug je bio u nabavci i u dugom redu ispred kase nervozno cupkao, nestrpljiv da što pre plati i izadje. U jednom trenutku ženi koja je stajala ispred njega ispala je kovanica i ona se je sagla da je pronadje. U onoj gužvi to nije bilo moguće, i žena je usplahireno počela da prebraja ostale kovanice na dlanu. Do trideset dinara nedostajala su ona dva otkotrljana dinara.Da bi se njima platile dve viršle u korpi. Žena je samo to pazarila…

“Gospođo, vidim da ste izgubili novac, koliko Vam nedostaje?” – sa knedlom u grlu pita suprug moje koleginice, koga odjednom ne nervira kasirkina sporost i guranje nestrpljivih kupaca.
“Dva dinara. Neće mi bez njih dati robu , znam to.”
Vadi iz džepa tačno dva dinara, da je ne uvredi, i ljubazno je pita hoće li da mu pridrži korpi, zaboravio je nešto, za minut se vraća. Žena se osmehuje:
“Naravno.”, i ispod glasa dodaje”Bog ti zdravlja dao…”

Trči do vitrine sa delikatesima, uzima kilogram viršli (koji košta 180 dinara), vraća se, žena je svoje platila, ali mu čuva korpu, zahvaljuje joj se, žena izlazi.
Traži je pogledom kada i sam izađe iz supermarketa, žuri za njom i u kesu sa dvema viršlama spusta onaj kilogram za nju kupljen. Stoje, bez reči. Niko ništa ne može i ne ume da izgovori.
“Imam kući dvoje dece”, kaže žena.
“I ja kod kuće imam dvoje dece”, kaže on.

Svako svojim putem nastavlja, ona ispraćena njegovim bespomoćnim pogledom, on njenim blagoslovom. Za zdravlje. Od Boga. Nešto ne može biti od ljudi…
Usput ispričana priča. Svi znamo ljude koji u džepovima imaju tačno onoliko koliko im je neophodno za hleb i za najjeftiniju salamu, tek da se nešto pojede. Svi se nešto žalimo. Svima nešto nedostaje. Svi nešto više hoćemo. Grabimo. Smatramo da smo uskraćeni ako svoja htenja nemamo. Podrazumevamo. Uzimamo. Ne umemo ni da se zahvalimo.

Zahvalnosti se setimo kad , daleko bilo, na sve želje sem da zdravi budemo zaboravimo. Pa čak i tada podrazumevamo da je nekome to posao, da ni jednu lepu reč ne zavređujuje. Ne kao zahvalnost, već kao dobro, da ulepša dan, da olakša težinu. Za ono zdravlje svima potrebno, od sudbine i Boga dato…
“Nikada mi se niko nije tako zahvalio, da me do dna duše dirne”, pričao je suprug mojoj koleginici kasnije, kad je uspeo da se pribere.
“Zamisli da imaš samo trideset dinara, i izgubiš dva. A kod kuće te čekaju gladna deca. Koliko li godina imaju,šta li je ona žena jela…?”
Zamisli.
Zamisli da se niko ne pravi da ovako nešto na svakom koraku ne vidi.
Zamisli.
Šta li bi nam od želja ostalo…
Samo da smo živi, zdravi i jedni drugima dobri budemo.
I da jedni za druge dobro zdravlje od Boga samo tražimo…

Autor: Hermina Zlatanović

Be First to Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *